Početna >> Gastro destinacije >> TURSKA – KULTURA I BOGATSTVO GASTRONOMIJE

TURSKA – KULTURA I BOGATSTVO GASTRONOMIJE

Turska kuhinja je među najboljima na svetu. Smatra se jednom od tri glavne svetske kuhinje zbog raznolikosti recepata, upotrebe prirodnih sastojaka, ukusa i aroma koji utiču na sva čula i zbog svog uticaja na ostale kuhinje širom Evrope, Azije, Bliskog Istoka i Afrike. Kuhinja potiče iz centralne Azije, prvog doma Turaka, a evoluirala je pod uticajem kontinentalnih i mediteranskih kultura sa kojima su se Turci susretali nakon svog dolaska u Anatoliju.


 
Na neki način, turska kuhinja je most između dalekoistočnih i mediteranskih kuhinja, sa akcentom na prirodnim aromama i ukusima sastojaka. Za razliku od francuske koja ima soseve ili italijanske koja ima pastu, u turskoj kuhinji ne postoji dominantan sastojak ili klasa jela.
 
Dok se kraljevska kuhinja razvijala u Istanbulu, lokalne kuhinje u Anatoliji su se množile u regionima, i svaka od njih je imala posebne karakteristike uslovljene različitim geografskim i klimatskim uslovima. Ove kuhinje su, nakon što su vekove provele zatvorene u svojim regijama, počele da se šire usled urbanizacije, širenja gradova i migracije stanovništva. Kao rezultat, nacionalna turska kuhinja obogaćena je mnoštvom novih lokalnih recepata.
 
Turska je u stanju da svu neophodnu hranu sama proizvodi i čak deo izvozi. Ovo znači da se jela uglavnom prave od svežih, lokalno uzgajanih sastojaka zbog čeka su svakako i ukusnija.
 
Glavno jelo obično počinje supom i mezeom, koje se sastoji od brojnih manjih toplih i hladnih jela posluženih iz posuda iz kojih jedu svi. U restoranima, konobar će najčešće meze doneti na ovalnom poslužavniku i prineti vam ga da izaberete šta ćete jesti. Tarama salata, cacik (tzaziki salata), dolma (sarmice od lišća vinove loze ili paprike punjene pirinčem), börek (burek i pite), arnavut ciğeri (kockice pržene džigerice) su samo neka od jela koja se mogu naći na tanjiru sa mezeom.
 
Glavno jelo je najčešće meso ili riba. Turci uz svoj obrok uvek jedu hleb, a glavna jela su često poslužena sa pirinčem. Tipično će kao prilog biti poslužena çoban salatası, čobanska salata, napravljena od paradajza, krastavca, peršuna i crnog luka, preliveno maslinovim uljem i limunovim sokom. Najpopularnije meso je jagnjetina i ona se priprema na mnogo načina, uključujući şiş kebap (šiš kebab) - grilovane kockice začinjenog mesa na ražnjiću. Još jedno jelo koje se mora probati su svakako i şiş köfte, minijaturne pljeskavice od jagnjetine. Oni koji vole začinjeniju hranu obavezno bi trebalo da probaju Adana kebap, veliki ćevap od mlevene jagnjetine uz dodatak ljute paprike i začina, oblikovan oko ravnog štapića za ražnjić. I generalno, svaka regija ima svoju varijaciju na temu kebaba. Kebabi iz Iskendera ili Burse su jakih, bogatih ukusa i prvi je nazvan prema Aleksandru Velikom, a drugi prema gradu iz koga potiče, i oba su komadi döner mesa (nešto nalik girosu) poređani preko tanke lepinje, preliveni sosom od paradajza, vrelim puterom i servirani sa jogurtom. Turci vole jela nalik na gulaše i u restoranima se mogu često naći sulu yemek or ev yemeği. Ova jela su najčešće na ulazima u restorane, u velikim loncima.
 
Riba i morski plodovi su dosta rasprostranjeni u Istanbulu, većim gradovima i turističkim centrima na obali. Riba je najčešće grilovana da bi joj se istakao prirodan ukus, često je u sklopu mezea uključujući midye tava (pržene dagnje), kalamar (lignje), midye dolma (dagnje u školjci, punjene  začinjenim pirinčem).
 
Kuhinja iz palate
 

Značaj kulinarske umetnosti koja je iznošena pred sultane jasna je svakome ko poseti Topkapi Saraj. Ogromne kuhinje nalazile su se u nekoliko zdanja pod deset kupola. Do 17. veka, u palati je živelo oko 1.300 osoblja koje je radilo u kuhinji. Stotine kuvara, svaki specijalizovan za drugu kategoriju, kao što su supe, pilavi, kebabi, povrće, riba, hlebovi, peciva, slatkiši i alva, sirupi, džemovi i pića, hranilo je svakodnevno na desetine hiljada ljudi, i uz to, stotine poslužavnika sa hranom se slalo svuda po gradu kao poklon vlastele stanovništvu. Značaj hrane bio je vidljiv i u strukturi otomanske vojne elite reda janjičari. Komandanti glavnih divizija bili su poznati kao „ljudi za supu“, ostali visokorangirani oficiri bili su „glavni kuvar“, „pekar“, „sudoperač“ i „pekač palačinki“, iako njihove dužnosti nisu imale nikakve veze sa kuhinjom i hranom.

Veliki kotao koji se koristio za pripremu pilava imao je poseban simboličan značaj za janjičare u svakoj diviziji. Kuhinja je za njih istovremeno bila i politički centar; kada god bi janjičari odlučili da zahtevaju promene u sultanovoj vladi, ili glavu velikog vezira oni bi svoj kazan za pilav obrnuli naopačke. Izraz „obrnuti kazan“ se i dalje koristi da se opiše pobuna među nižim redovima vlasti. U ovakvim uslovima, stotine sultanovih kuvara, koji su svoje živote posvetili ovoj profesiji, razvilo je i usavršilo jela turske kuhinje, koja su kasnije usvojena na teritorijama od Balkana, preko južne Rusije, dosežući sve do severne Afrike. Istanbul je bio prestonica sveta i imao je sav prestiž, pa je i bio imitiran. U isto vreme, iza njega je stajala ogromna organizacija i infrastruktura što je omogućilo da se sve svetsko bogatstvo sliva upravo tu.
 
Put začina, najvažniji faktor u istoriji kulinarstva, bio je pod kontrolom sultana. Bila je dozvoljena trgovina samo najboljim sastojcima i to pod uslovima ustanovljenim na sudu. Esnafi su takođe imali veoma važnu ulogu u razvoju i održavanju kuhinje. To su bili lovci, ribolovci, kuvari, kebab majstori, pekari, mesari, proizvođači sira i prodavci jogurta, poslastičari, proizvođači i prodavci suhomesnatih proizvoda. Za sve osnovne trgovačke poslove smatralo se da su sveti i svaki esnaf je imao svog sveca zaštitnika zanata. Esnafi su određivali cene i vršili kontrolu kvaliteta. U brojnim prilikama, održavali su parade ulicama Istanbula gde su pokazivali svoj talenat i proizvode. Ugledajući se na palatu, sva veća otomanska domaćinstva imala su velike kuhinje i pripremala su gozbe kako za ostale veće kuće, tako i za ostalo stanovništvo. Zapravo, u svakom kraju grada, bar jedno domaćinstvo bi otvorilo svoja vrata svakome ko bi se tu našao u vreme obroka za vreme festivala i praznika. Ovako se tradicionalna kuhinja razvijala i širila, čak i do najskromnijih delova imperije.
 
Repertoar odlične hrane
 
Osnova turske kuhinje su žitarice (pirinač i pšenica) i povrće. Svaka kategorija jela ima bar jedan ili dva od ovih osnovnih sastojaka.
 
Turci su čistunci kada je ukus hrane u pitanju, tj. u prvom planu je ukus osnovnog sastojka i trude se da ga što više izvuku iz namirnice, a ne da ga zamaskiraju sosovima i začinima. Dakle, plavi patlidžan treba da ima ukus plavog patlidžana, jagnjetina ukus jagnjetine, bundeva ukus bundeve, itd. Nasuprot rasprostranjenom zapadnjačkom doživljaju turske hrane, začini i začinsko bilje se koriste jednostavno i štedljivo. Na primer, sa tikvicama se koristi ili nana ili mirođija, peršun sa plavim patlidžanom, par čenova belog luka ima svoje mesto u nekoliko hladnih jela od povrća, a kumin se posipa preko čorbe od sočiva ili se dodaje u mleveno meso za pripremu ćufti (köfte). Limun i jogurt se koriste i u jelima sa i bez mesa, kao i za balansiranje ukusa maslinovog ulja ili mesa. U većinu deserata i jela od voća začini se uopšte ne dodaju. Jela bez mesa su brojna, a kada se meso i koristi, ne dodaje se mnogo. Čak i kada su u pitanju kebabi, pide hleb (neka vrsta lepinje) je najveći deo obroka, zajedno sa povrćem i jogurtom.
 
Turska kuhinja zaslužna je za neke od najboljih slatkiša i napitaka. Za Turke, oni su podjednako značajni kao i glavna jela. Zato se i ovde u obzir moraju uzeti mesta gde možete nabaviti ove delicije. Najpoznatiji pazar (iliti pijaca) u Istanbulu gde sve ovo možete kupiti jeste Pijaca začina (Spice Market). Ovo je mesto gde se bukvalno svaka vrsta hrane može kupiti i postoji još od vemena pre otomanske imperije. To je jedno istinski egzotično mesto, sa stotinama mirisa koji se šire sa štandova unutar antičke zgrade sa kupolama, koja je bila krajnja stanica na Putu začina. Još skromnijih pijaca može se naći u centru svakog grada, sa stalnim štandovima sa ribom i povrćem. Nedeljne pijace su mesta gde uspavani krajevi grada oživljuju, a seljaci svoju robu na tezge donose još u zoru. Na pijačne dane, ručni radovi i ostale rukotvorine, tekstil, staklarija i ostalo pokućstvo ovde se mogu naći po povoljnijim cenama. Ono što ova mesta čini jedinstvenim jeste kakofonija zvukova, prizora, mirisa i dešavanja, kao i sveža hrana izuzetnog kvaliteta koja se može naći samo na bazaru. Međutim, pošto je poseta restoranu verovatniji scenario za turistu, postoji nekoliko saveta za snalaženje u terminologiji (koja će vam ujedno pomoći i ako se kojim sličajem odlučite da sami skuvate nešto a la Turk).
 
Žitarice: Od hleba do bureka
 
Osnova turske kuhinje je bilo koje testo napravljeno od pšeničnog brašna. Pored ekmeka (običnog belog hleba), pide hleba (lepinje), simita (đevrek sa susamom) i mantija (nešto nalik raviolima), postoji i cela klasa hrane napravljena od tankih kora za pitu i koja se zajedno naziva börek (burek). Pekari otomanskog vremena verovali su da je nakon izgnanstva iz Raja, Adam, svetac zaštitnik pekara, naučio da pravi hleb or arhanđela Gabrijela. Veliki majstori pekarstva i dan danas ljubomorno čuvaju recepte nasleđene od svojih prethodnika. Ekmek, pide i simit jedu se istog dana kada su napravljeni, a preostali ekmek se koristi u raznim jelima, daje živini kao hrana ili se meša sa mlekom i daje uličnim mačkama. Manti, testenina punjena posebnom mešavinom mlevenog mesa, jede se prelivena jogurtom sa belim lukom, istopljenim puterom i alevom paprikom.
 
Burek je jelo za specijalne prilike i za pravljenje su neophodni velika veština i strpljenje, osim ako niste kupili već gotove kore u obližnjoj radnji. Svako ko savlada ovaj delikatni zadatak uz pomoć oklagije, postaje cenjen u svojoj bližoj okolini kao veliki majstor pripreme bureka. Kore se filuju raznim filovima i motaju na razne načine, i zatim se burek prži ili peče. Svako domaćinstvo na redovnom meniju ima bar pet različitih vrsta bureka. Zajedno sa hlebom, pilav je još jedno od osnovnih jela turske kuhinje. Nejčešća verzija je ona koja se pravi od lomljene pšenice, sa celim crnim lukom, paradajzom isečenim na kriške, zelenim paprikama proprženim na puteru i kuvanom junetinom. Mnoge verzije pilava od pirinča služe se kao prilog jelima od mesa ili povrća. Prepoznatljiva odlika turskog pilava su meka, puterasta zrna pirinča koja se ne lepe za kašiku već se rasipaju po tanjiru.
 
Mesa sa roštilja
 
Kebab je, kao i burek, tipično tursko jelo i datira još iz vremena kada su turska nomadska plemena naučila da peku meso na otvorenom plamenu. Kebabi se dele prema načinu pripreme mesa, npr. šiš kebab su grilovane kockice mesa na ražnjiću.
 
Doner kebab se pravi od slojeva mlevenog mesa i tankih šnicli jagnjećeg buta, nanizanih na veliki uspravni ražnjić koji se vrlo polako rotira ispred vertikalnog grila. Kako se spoljašnji deo ispeče, taj deo se odseca i služi, a pečenje ostatka se nastavlja.
 
Postoji još mnogo drugih vrsta kebaba, uključujući i one koji se peku u glinenoj peći. Veoma je važno naglasiti da karakterističan ukus turskog kebaba potiče od posebnih vrsta ovaca i stoke koja se napasa u netaknutoj prirodi i ima izvanrednu negu, a ne od posebnih marinada ili načina pripreme. Stoga, kada ste u Turskoj, obavezno svratite u restoran koji služi kebabe i probajte autentičnu stvar. Takva mesta, zvana kebabci, su najčešći i najjednostavniji restorani ovog tipa i mogu biti samo rupa u zidu ili čak luksuzno zdanje. Kebab je tradicionalna turska brza hrana koja u isto vreme nije nezdrava. Prosečan kebabci će u ponudi imati lahmacun (pide sa mesom) i adana kebab (začinjeno melveno meso na ražnjiću, nazvano prema gradu iz kojeg je poteklo), zelnu salatu sa crvenim lukom i baklavu. Osim toga, meni će vam reći šta je specijalnost kebabcija. Najbolje bi bilo da potražite poznate radnje i probate manje začinjena jela ukoliko niste navikli na kebab. Kada se jednom naviknete na ovaj tip hrane, moći ćete da imate prave male gozbe u radnjicama širom grada. Izgara (grilovano) je način pripreme mesa u restoranima koji služe meso.

Mešano meso, u smislu koji je i nama dobro poznat, najverovatnije će uključivati jagnjeće kotlete, kofte ili šiš. Mleveno meso će biti pomešano sa začinima, jajima, rendanim crnim lukom, vešto oblikovano u loptice, valjkove ili duge pljeskavicei nakon toga pripremljeno kao kofte - grilovane, pržene, pečene u rerni ili kuvane. Još jedno popularno jelo, među Evropljanima poznatije kao tartar biftek, su začinjene loptice od sirovog mesa, inspirisane nomadima koji u svojim sedlima nosili začinjeno sirovo meso. Ovo jelo se priprema od sirovog, dva puta mlevenog mesa pomešanog sa bulgurom i ljutom mešavinom začina. Ova masa se energično mesi nekoliko sati, a zatim se pripremaju ćuftice veličine zalogaja i služe sa listovima korijandera, poznatim po svom svojstvu da poboljšavaju varenje.
 
Povrće
 
Zajedno sa žitaricama, u turskoj kuhinji se u velikim količinama konzumira i povrće. Jedno od najjednostavnijih jela za pripremu se pravi tako što se glavno povrće, kao što su tikvice ili plavi patlidžan, seku na kolutove, mešaju sa paradajzom, zelenom paprikom i crnim lukom i polako dinstaju na puteru, u sopstvenim sokovima.
 
Dolma je generički termin za punjeno povrće i potiče od glagola doldurmak koji znači napuniti. Postoje dve vrste dolmi: punjene mesom i punjene pirinčanom smesom. Dolme punjene pirinčanom smesom se prže u maslinovom ulju i služe na sobnoj temperaturi. Bilo koje povrće koje se može napuniti ili obmotati oko smese za punjenje može se koristiti kao dolma, uključujuću tikvice, plavi patlidžan, paradajz, kupus i listove vinove loze. Međutim, dolma od zelene paprike sa punjenjem od pirinča je bez sumnje kraljica svih dolmi. Kada pričamo o povrću, važno je reći da plavi patlidžan ima posebno mesto u turskoj kuhinji. Ovo debeljuškasto povrće, sa smeđe-braon kapicom, ljubičastom kožicom, ima bogatiji ukus od svojih rođaka koji rastu u drugim delovima sveta. Potražite Lokantu (reč pozajmljena iz italijanskog jezika i reči Locanda), mesto gde se hrana priprema na tradicionalan način, najčešće za ljude koji rade u blizini i probajte neko od jela sa plavim patlidžanom. U Istanbulu, najbolji takvi lokali su Borsa, Hacı Salih i Konyalı, a u Ankari Liman i Ciftlik. Na stolovima su beli stolnjaci, a na menijima se nalaze tradicionalna jela, supe i slatkiši među kojima je i sveže voće.
 
Meze uz žestoka alkoholna pića
 
Turska ima bogatu tradiciju alkoholnih pića, uprkos islamskoj prohibiciji protiv vina i svega alkoholnog. Ispijanje pića sa porodicom i prijateljima, kako u kući tako i u tavernama i restoranima, je značajan deo svake posebne prilike. Kao tapas u Španiji, meze je kategorija jela koja se donose u manjim količinama i konzumira u iščekivanju glavnog jela. Ova jela se jedu uz vino i, češće, uz rakı – nacionalno piće sa aromom anisa koje turci ponekad nazivaju i lavlje mleko. Najminimalnije meze koje se služi uz rakı su kriške slatke dinje, feta sir i sveži domaći hleb. Osim toga, tipično meze može uključivati sušenu i mariniranu skušu, svežu salatu u gustom sosu od jogurta i belog luka, hladno povrće kuvano ili prženo u maslinovom ulju, slana pržena peciva, lignje i dagnje pržene u dubokom ulju poslužene sa sosom, salatom od paradajza i krastavaca.
Glavno jelo koje sledi nakon ovakvog mezea će najverovatnije biti riba ili meso sa roštilja. Kada je glavno jelo kebab, ona je i meze drugačije -  nekoliko tanjira različitih mešanih rendanih salata začinjenih ljutim maslinovim uljem pomešanim sa jogurtom ili sirom, humus (mlevene leblebije pomešane sa tahinijem), ćuftice od bulgura i crvenog sočiva, sirove kofte, marinirani, punjeni plavi patlidžan, paprike sa začinima i orašastim plodovima i turšija.
 
Morski plodovi
 
Četiri mora: Crno, Egejsko, Mediteransko i Mramorno more okružuju Tursku. Stanovnici gradova na obalama su eksperti u pripremi ribe. Međutim, najbolji ulov se odmah šalje u Ankaru, gde se nalaze neki od najboljih ribljih restorana. Zima je sezona kada se riba najviše jede. U ovom periodu mnoge vrste ribe migriraju iz Crnog mora ka toplijim vodama i najveći deo ribe je dostigao stadijum odrasle jedinke. Dakle, nedostatak svežeg, letnjeg povrća, kompenzuje se ribom u ovom periodu. Za svaki mesec postoji vrsta ribe koja je primarna za lov jer se slaže sa određenim povrćem koje je u sezoni. Skuša se puni seckanim crnim lukom, pa se peče na roštilju, a letnje ribe koje su mlađe i suvlje se poširaju ili prže sa paradajzom i zelenom paprikom. U oba slučaja, dodaje se list lovora. Grilovanje na roštilju na ćumur, kada sokovi kaplju na komadiće uglja i vraćaju se ka ribi kroz dim roštilja, je možda i najukusniji način za pripremu zrele ribe, jer ovako dolazi do izražaja njen delikatan ukus. Ovo je upravo i razlog što je grilovana riba koju prodavci prodaju baš na svojim čamcima toliko ukusna. Hamsi je za turke princ svih riba: ljudi koji žive na obalama Crnog mora pripremaju ovu ribu na 41 način ukuljučujući hamsi burek, hamsi pilav i čak i dezert! Dagnje su takođe veoma česte i jedu se pržene u dubokom ulju, poširane ili kao dolma i pilav. Na Egejskoj obali, lignje i hobotnica se dodaju mezeu. Bosfor je poznat po ribljim tavernama, od Rumeli Kavağı do Kumkapı.
 
Dalje od baklave: Prava priča o slatkišima
 
Najpoznatiji slatkiši koji se vezuju za tursku kuhinju su ratluk i baklava. Iz priče deluje kao da su to slatkiši koji će uslediti nakon svakog obroka, ali zapravo nije tako. Prvo, familija turskih deserata je daleko veća. Drugo, ova dva deserta nisu nešto što će tipično biti posluženo nakon glavnog jela. Na primer, baklava i njeni rođaci se najčešće jedu uz kafu, kao užina ili nakon kebaba. Desert koji se najčešće jede nakon obroka je sveže, sezonsko voće.
 
Voće se tokom proleća i leta jede sveže, a kasnije se suši i jede u kompotima, džemovima i slatkima. Najbolji od ovih zimskih proizvoda su marmelada od dunja, slatko od višanja i slatko od ruža (napravljeno od ružinih latica). Najfascinantniji doprinos desertima koji je dala turska kuhinja, a koji lako može promaći prosečnom turisti, su mlečni deserti – muhalebi. Tu spadaju razni pudinzi, od onih delikatnih, začinjenih ružinom vodicom, do onih jačeg ukusa, sa vlaknima pilećeg belog mesa. Kolači bazirani na žitaricama uključuju kolače iz rerne, peciva pržena u dubokom ulju i ona koja se prže na tiganju. Kolači iz rerne se odnose na baklavu i njene rođake. U Turskoj je prave kao i kod nas, uz nekoliko drugačijih oblika i filova (pistaći, čokolada, slatka pavlaka). Lokma je familija slatkiša od dizanog testa koji se prže u dubokom ulju, a zatim potapaju u šerbet. Damske usne, damski pupak i vezirov prst su primeri ovakvih slatkiša. Helva se pravi tako što se u tiganju na puteru proprže brašno ili griz i pinjoli, a zatim dodaje šećer i mleko ili voda i kuva dok se sva tečnost ne upije.
 
Još jedan desert koji se mora spomenuti je kriška posebnog hleba koja se kuva u sirupu i služi sa orasima i slatkom pavlakom. Ovo je kraljica svih slatkiša, pa ako ste u prolazu, svratite u restoran Ikmal, na autoputu Ankara – Izmir u Afyonu. Postoje i radnje koje prodaju baklavu, burek ili muhalebi. U radnjama koje prodaju baklavu najverovatnije ćete videti vodeni burek, jedan od najtežih bureka za pripremu. Mnoge radnjice koje prodaju burek takođe imaju i mlečne pudinge. Međutim, pored ovih poznatijih, postoje i manje poznati deserti koje u kutijicama možete poneti kući. To su zalogajčići napravljeni od marcipana koji se pravi od badema ili pistaća. Najbolji marcipan se prodaje u maloj, neuglednoj radnjici Bebek u Istanbulu. Nekoliko kutija će vam trajati verovatno par meseci. Na kraju, kandirani kesten, specijalitet Burse, je među najlepšim desertima od orašastih plodova.
 
Pića: Dalje od turske kafe i ayrana
 
Čitave knjige su napisane o turskoj kafi: opisana je njena istorija, značaj u socijalnom životu i ambijent lokala u kojima se služi.
 
Čaj je, sa druge strane, glavni izvor kofeina za Turke. Priprema se na poseban način, a pije iz malih, providnih čaša, tako da mu se vidi tamno crvena boja. Ispijanje čaja je toliko važan deo radnog dana, da će bilo kakva nestašica svežeg čaja izazvati ozbiljan pad produktivnosti. Priča se da je jednom pobegao lav iz zoološkog vrta u Ankari i nastanio se u podrumu jedne zgrade sa kancelarijama. Počeo je da proždire činovnike i sluge. Čak je pojeo i par državnih ministara i niko nije ni primetio. Međutim, priča kaže da je lav odmah primećen i uhvaćen nakon što je zgrabio ministra za čaj koji je bio glavni odgovorni za snabdevanje svežim čajem!
 
Park bez čaja i kafe je nezamisliv u Turskoj. Na svakom mestu sa dobrim pogledom nalazi se čajdžinica ili bašta čaja. Najpoznatije bašte u Istanbulu su: Emirgan na evropskoj strani, Çamlıca na anatolskoj strani Bosfora, čuveni kafe Pierre Loti i zelena bašta čaja u Üsküdaru. Međutim, tradicionalne čajdžinice na obali mora polako počinju da nestaju i menjaju ih komercijalniji pabovi i pivnice.
 
Među pićima koje vredi spomenuti su izvanredni flaširani voćni sokovi. Ali piće koje je možda najinteresantnije je boza koju ulični prodavci tradicionalno prodaju tokom zimskih večeri. Ovo je gusto piće koje se dobija fermentacijom pšenice i pije se sa malo cimeta, i pri tome gricka pečena leblebija.

Na kraju, sahlep je vruće piće napravljeno od mleka i praha koji se dobija od lukovice posebne vrste orhideje – sahlep, po kojoj je piće i dobilo ime. Osim što je preukusan, sahlep je još i prirodni lek protiv prehlade i bola u grlu.
 


Gastronomski bonton u Turskoj
 
U Turskoj veoma ozbiljno shvataju obedovanje. Nezamislivo je da članovi domaćinstva jedu sami ili usput, na ulici, dok ostali jedu kod kuće. Običaj je da svi zajedno jedu tri puta tokom dana. Doručak ili kahvaltı (u bukvalnom prevodu “ispod kafe”), se najčešće sastoji od hleba, fete, crnih maslina i čaja. Mnoge firme imaju organizovani ručak za radnike.
 
Večera počinje kada se svi članovi porodice okupe i počnu da pričaju o tome kako su proveli dan. Meni se sastoji od tri ili više jela koja se jedu jedno za drugim uz salatu. Leti se večera oko 8 uveče.
 
Prilikom venčanja, ceremonije obrezivanja i praznika organizuju se prave gozbe. Na svadbama se služi sedam jela. Počinje se sa supom, sledi pilav i pečenje, dolma od mesa i pirinač sa šafranom – tradicionalni desert koji se služi na venčanjima. Burek se služi pre drugog po redu deserta koji je tipično helva od griza. Gozba se završava jelom od bamija kuvanih sa paradajzom, crnim lukom i puterom, sa dosta soka od limuna. Ovakva svadbena gozba je tipična za Anatoliju, sa minimalnim varijacijama od regije do regije. Jutro nakon venčanja mladoženjina porodica šalje poslužavnike pune baklava mladinoj porodici.
 
Tokom praznika, kuhinje i špajzevi su krcati burekom, dolamama, pudinzima i desertima koji se na sto mogu izneti bez neke preterano komplikovane dodatne pripreme. Sahrane su još jedna od prilika kada se kuva za puno ljudi. U ovom slučaju, komšije pripremaju i šalju jela ožalošćenoj porodici tri dana nakon smrti ukućana. Jedino jelo koje se priprema u kući preminulog je helva koja se šalje komšijama i poslužuje posetiocima. U nekim delovima Turske, običaj je da neko od bližih prijatelja preminulog počne da sprema helvu, uz prisećanje na anegdote iz života. Zatim se kašika dodaje sledećem prijatelju i on nastavlja mešanje i prisećanje na vreme kada je pokojnik bio živ. Helva je najčešće gotova taman u vreme kada su svi prisutni imali prilike da kažu nešto o pokojniku. Ova jednostavna ceremonija čini da ljudi koji su ostali pričaju o nekim lepšim vremenima i na trenutak zaborave svoju žalost, ojačavajući vezu među njima.

Vaš profil
Prijavite se ili registrujte i dobijate besplatno:
recept za jelo dana šoping akciju dana
sopstvenu online knjigu recepata
Zatražite vašu lozinku ukoliko ste je zaboravili
Ulogujte se facebook nalogom
Ukucajte sastojke i kliknite na pretragu da bi ste
dobili recepte sa vašim omiljenim sastojcima
Npr: pileće meso, tikvice, paradajz...

Ideja za šoping dana

Gastro destinacije

TURSKA-kultura i bogatstvo gastronomije

Šoping vodič

Pijačni barometar, trgovine, hipermarketi, prodavnice... Saveti za vas kako da uštedite...
Saznajte više...

Horoskop

RSS Feed


Recepti, članci i još dosta zanimljivosti
Saznajte više...